Razgovarao: Slađan Tomić
Bosna i Hercegovina (BiH) ponovo se nalazi na osjetljivoj prekretnici svog evropskog puta, u trenutku kada odnosi između Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Evropske unije (EU) prolaze kroz najdublje političko i strateško razmimoilaženje u posljednjih nekoliko decenija.
Sve češće razlike između Vašingtona i Brisela sada se reflektuju i na zapadni Balkan, uključujući i BiH, posebno kroz pitanja energetike, reformi i budućeg institucionalnog uređenja zemlje.
Na moguće produbljivanje tog jaza ove sedmice je upozorio i zastupnik njemačkog Bundestaga iz vladajućeg CDU/CSU bloka Peter Beyer, dobar poznavalac prilika na zapadnom Balkanu i američke politike. Nakon sastanaka sa predstavnicima Ambasade SAD-a tokom posjete Sarajevu, Beyer je poručio da administracija Donalda Trumpa “ide u drugačijem pravcu i postavlja drugačije prioritete” kada je riječ o BiH i ovom dijelu Evrope, prioritete koji se razlikuju ne samo od Berlina, nego i od Brisela i same EU. Istovremeno, dodao je kako i dalje pokušava „ponovo spojiti stvari“, odnosno očuvati dosadašnju transatlantsku saradnju na zapadnom Balkanu.
Koliko su danas udaljene pozicije EU i SAD-a prema BiH, može li Južna interkonekcija postati simbol šireg geopolitičkog sudara zapadnih partnera, postoji li opasnost da BiH postane prostor konkurentskih zapadnih politika, te gdje u svemu tome vidi evropski put zemlje, za Byku je govorio Adnan Ćerimagić, viši analitičar Inicijative za evropsku stabilnost (ESI) iz Berlina.
BUKA: Da li se Sjedinjene Američke Države i Evropska unija sve više mimoilaze kada je riječ o Bosni i Hercegovini?
ĆERIMAGIĆ: U administraciji Donalda Trumpa percepcija Evropske unije uglavnom je negativna. Regulatorni okvir EU u Vašingtonu se doživljava kao protekcionistički i štetan za američke ekonomske interese, zbog čega se Unija posmatra ne samo kao trgovinski, nego povremeno i kao politički konkurent. Čak se i u narativu o potrebi fizičkog preuzimanja Grenlanda evropska vojna slabost percipira kao indirektna sigurnosna prijetnja interesima SAD-a. To predstavlja ozbiljan i strateški otklon od dosadašnjeg američkog pristupa EU.
EU je zabrinuta zbog Južne plinske interkonekcije.
U takvim okolnostima mnogi prijatelji zapadnog Balkana i BiH nadali su se da će relativna geopolitička periferija regiona omogućiti da odnosi EU i SAD-a ovdje ostanu stabilni i koordinirani. Međutim, postaje sve jasnije da je takva procjena bila previše optimistična.
Iako između Vašingtona i Brisela i dalje postoji saglasnost oko osnovnih ciljeva, naprimjer, očuvanja stabilnosti BiH, njenog teritorijalnog integriteta i smanjenja ruskog energetskog uticaja, razlike u pristupu postaju sve vidljivije.
Vašington danas BiH prije svega posmatra kroz prizmu stabilnosti, energetike, ekonomije i investicija, dok EU insistira na vladavini prava, institucionalnim reformama i usklađivanju sa evropskim pravilima i standardima.
BUKA: Mogu li Sjedinjene Američke Države kočiti evropski put Bosne i Hercegovine?
ĆERIMAGIĆ: Američke diplomate u regiji od dolaska nove administracije su uglavnom izbjegavali direktno komentarisati evropski put zemalja zapadnog Balkana. Ipak, u Vašingtonu se danas sve otvorenije govori o tome da bi članstvo u EU moglo ograničiti buduće ekonomske odnose kandidatskih zemalja sa SAD-om, što se sada sve češće govori i vlastima u regiji.
Bez obzira na to, ja još uvijek ne vidim organizovanu i ciljanu američku strategiju ili praksu usmjerenu na zaustavljanje ili usporavanje evropskog puta BiH ili regije. Uostalom, u najvećem dijelu regiona za tim gotovo da nema potrebe, jer sama EU često ostavlja utisak neodlučnosti, kroz izostanak jasnog plana i iskrene političke volje za proširenje na svih šest zemalja zapadnog Balkana.
Međutim, iz perspektive EU postoji realna mogućnost da bi dio političkih elita u regionu, zbog vlastitih kalkulacija usmjerenih na održavanje vlasti, nejasne evropske perspektive i uslovljavanja finansijske podrške EU reformama i vladavinom prava, mogao sve više gravitirati prema alternativnim partnerima. U tom kontekstu SAD bi se mogle nametnuti kao još jedan partner koji nudi investicije u energetiku, infrastrukturu i turizam, bez insistiranja na dubokim političkim i institucionalnim reformama.
Takav trend trenutno je najizraženiji u Banjoj Luci, gdje vlast otvoreno poručuje da je odustala od evropskog puta i da strateško partnerstvo sada vidi prvenstveno sa SAD-om. Sličnu poruku, čini mi se nesvjesno, poslale su i gotovo sve relevantne političke stranke u Federaciji BiH ignorisanjem upozorenja EU u vezi sa Južnom interkonekcijom.
BUKA: Šta je srž problema EU sa Južnom interkonekcijom?
ĆERIMAGIĆ: Uoči usvajanja izmjena zakona o Južnoj interkonekciji, EU uputila je vlastima BiH pismo podsjećajući ih da se prilikom donošenja propisa moraju poštovati obaveze koje BiH već ima kroz Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, ali i kroz širi proces usklađivanja sa pravnom stečevinom EU.
Pismo ne precizira na koji način usvojene izmjene zakona ili sporazum sa Hrvatskom predstavljaju direktno kršenje tih obaveza. Ipak, sama činjenica da je Evropska komisija reagovala na ovako direktan način pokazuje da u Briselu postoji ozbiljna zabrinutost. Ton i formulacije jasno sugerišu da sa novim pristupom izgradnji projekta, EU problem vidi i na proceduralnom i na suštinskom nivou.
Važno je naglasiti da problemi EU sa bh. gasnim sektorom nisu nastali ovim zakonom. Kroz svoje detaljne godišnje izvještaje Evropska komisija godinama upozorava na strukturne slabosti: nepostojanje jedinstvenog institucionalnog i zakonodavnog okvira na državnom nivou, izostanak strateškog planiranja i procjene rizika, kao i ozbiljnu neusklađenost domaćih praksi sa evropskim energetskim pravilima.
Dodatno, već nekoliko godina Evropska komisija gas više ne vidi kao energent budućnosti i smatra da bi njegov udio u energetskom miksu trebalo postepeno smanjivati, a ne povećavati. O tome da li je takav pristup dobar ili ne, naročito u trenutnim geopolitičkim okolnostima, vodi se žustra rasprava i u samoj EU. Ali, trenutno, to je politika Brisela.
Drugim riječima, bh. gasni sektor bio je daleko od evropskih standarda i prije posljednjih izmjena zakona, a u pojedinim segmentima i u direktnoj koliziji sa obavezama koje je BiH preuzela kroz Energetsku zajednicu.
Zbog toga sadržaj pisma, ali i razgovore koji se vode iza zatvorenih vrata, prije svega vidim kao pokušaj Evropske komisije da spriječi dodatno udaljavanje BiH od evropskog regulatornog i energetskog okvira. U tom kontekstu treba posmatrati i Plan rasta za zapadni Balkan, čija je osnovna logika vrlo jasna: finansijska podrška u zamjenu za reforme i usklađivanje sa evropskim pravilima. Dio novca u njemu predviđen je kao “nagrada” za usklađivanje energetskog sektora, što govori koliko je EU stalo do napretka BiH u ovom području.
Suštinski, EU je godinama nudila podršku da BiH pitanje svoje energetske sigurnosti rješava planski, institucionalno i dugoročno, kroz razvoj funkcionalnog državnog okvira i usklađivanje svih nivoa vlasti sa evropskim energetskim standardima, uz finansijsku i tehničku podršku. Da bh. vlasti taj pristup nisu kontinuirano odgađale ili izbjegavale, BiH bi pitanje gasnog snabdijevanja vjerovatno već imala riješeno. Bilo kroz Južnu interkonekciju, da je projekt osmišljen i završen u vremenu kada je EU podržavala gasnu infrastrukturu, ili kroz alternativne opcije.
BUKA: Može li Evropska unija kočiti američke interese u BiH, posebno kada je riječ o Južnoj interkonekciji?
ĆERIMAGIĆ: Između SAD-a i EU postoji i proceduralno i suštinsko razmimoilaženje kada je riječ o Južnoj interkonekciji. Međutim, ostaje nejasno koliko je EU spremna ići daleko u suprotstavljanju američkom pristupu, posebno u kontekstu šireg pogoršanja transatlantskih odnosa.
Važan faktor će biti pritisak javnosti u samoj EU. Svjedoci smo sve češćeg izvještavanja o samom projektu. Čini mi se kako privlači pozornost evropske javnosti koliko zbog prirode i načina na koji je novoj kompanije direktno povjeren sam proces, toliko i zbog njenog neiskustva i veza u koje se navodno dovodi sa Trumpovom administracijom i ljudima bliskim njemu. Ne bi me začudilo da zbog svega toga u Evropi ovaj, i drugi slični projekti u regiji, postanu simbolom nemoći EU u vlastitom dvorištu, i tako potaknu aktere u EU na snažnije djelovanje. Sličan razvoj situacije ne može se isključiti ni u Vašingtonu, naročito nakon izbora u novembru, gdje bi ovakve i slične investicije u regiji mogle doći pod lupu zakonodavne vlasti, te postati simbolom svega što Demokratska stranka smatra pogrešnim u vezi Trumpove administracije.
Do tada, EU i SAD imaju i neke zajedničke interese. Prije svega razdvajanje BiH od ruskog gasa, ali i pitanje državne imovine. Upravo to pitanje danas predstavlja jednu od najvećih prepreka ne samo za realizaciju Južne interkonekcije, nego i za brojne druge infrastrukturne i investicione projekte od interesa za BiH, EU i SAD.
Vjerujem da će upravo ovo pitanje u narednom periodu postati najteži test transatlantskih odnosa u BiH. Ukoliko bih morao pogađati, rekao bih da će evropska strana nastaviti insistirati na vladavini prava, odnosno odlukama Ustavnog suda BiH i Visokog predstavnika. S druge strane, teško je kazati kako će se pozicionirati Vašington. Posljednjih godinu dana globalno i kod kuće svjedočimo sve pragmatičnijem i politički fleksibilnijem pristupu Vašingtona prema vladavini prava i sudovima, koji nije uvijek i nužno utemeljen na dosljednom insistiranju na pravnim principima.
BUKA: Gdje još vidite opasnost da BiH postane prostor konkurentskih zapadnih politika?
ĆERIMAGIĆ: EU danas, prvi put nakon dugo vremena, BiH nudi mogućnost otvaranja organizovanog, institucionalnog i međunarodno podržanog procesa razgovora o reformi ustava, države I ostavljanja dejtonske faze iza sebe. Drugim riječima, EU pokušava otvoriti okvir u kojem bi se pitanja koja godinama proizvode političke blokade rješavala kroz uređene procedure, dijalog i mehanizme koji su već funkcionisali u drugim evropskim državama.
To uključuje teme poput reforme Ustavnog suda BiH, položaja visokog predstavnika, reforme Predsjedništva BiH ili provođenja presuda Evropskog suda za ljudska prava.
Međutim, ključni politički akteri u BiH za sada odbijaju takvu ponudu i paralelno traže alternativne međunarodne medijatore. Vlasti Rs-a, naprimjer, trenutno samo u Vašingtonu imaju najmanje sedam ugovora sa lobističkim kućama koje, prema procjenama stručnjaka, mjesečno primaju između 350.000 i 400.000 dolara za zagovaranje promjena institucionalnog okvira BiH i reinterpretaciju pojedinih aspekata Dejtonskog sporazuma.
Moj utisak je da zasada u Vašingtonu ne postoji ozbiljan interes za pokretanje šireg procesa ustavnih reformi u BiH. Međutim, šta će se dešavati nakon izbora u BiH i novembarskih izbora u SAD-u teško je predvidjeti.
Komentari
Ovaj članak nije moguće komentarisati.
